U petak se za prikladan kraj uzbudljivog programa panela i predavanja na temu HR-a pobrinuo Dr. Nikolaos Dimitriadis, City Vollege, Neuroznanstvenik i profesor iz Grčke, koji je za prepunu dvoranu održao posebno zanimljivo i povrh svega korisno predavanje o tome kako neuroznanost vidi promjene te kako naš mozak njima upravlja. S preko 300 različitih neuroprojekata u više od 50 zemalja i dvije autorske knjige u neuroznanosti, ovaj osebujni stručnjak ponudio je odgovore na brojna pitanja koja su mnoge od nas podsvjesno mučila nemali broj puta.
„Možemo li predvidjeti ljudsko ponašanje? Za to nam pomažu tzv. self reporting, promatranje i biometrika, odnosno neurometrika. Dakle, možemo ljude pitati nešto, možemo ih promatrati i možemo ih istraživati. No ljudi ipak vole govoriti i zapravo često govore ono što njihov mozak “uopće ne misli”, jer mi nismo ti koji biramo ono što činimo niti biramo razloge iz kojih to činimo“, započinje dr. Dimitriadis.
Nastavno na to, pred nas stavlja tzv. bizarno pitanje – bježimo li zato što smo u strahu ili smo u strahu jer bježimo? Kako ističe, sve se događa u našem mozgu bez da smo toga svjesni, a tek nekada možemo primijetiti određena djelovanja nakon što su poduzeta. „Ukratko, naš mozak, primjerice, na signal opasnosti šalje signal našem srcu da pojača otkucaje, šalje više krvi i kisika u naše mišiće, šalje našem metabolizmu signal da se zaustavi jer nam, naravno, u tom trenutku ne treba te naposljetku, govori nam da krenemo trčati u smjeru suprotnom od opasnosti. I tek onda u priču ulazi naša svijest o tome da smo u opasnosti i da iz tog razloga bježimo. Dakle sve se prvo događa u našem mozgu“, naglašava.
Kako ističe, „kada razmišljamo o nečemu, to nije zato što nam je tek tako palo na pamet i jer smo nekako sami došli do toga, već zato što je naš mozak to doslovce pročitao u tom trenutku.” Pritom objašnjava kako je jedini način za evaluaciju ponašanja prema onome što radimo, ne prema onome što govorimo. „Svijest je ‘mi’, ne ‘ja“, dodaje te objašnjava navedeno uz primjer osobe koja odraste sama u divljini. “Ta osoba ne ulazi u interakciju s ljudima i sukladno tome, ne razmišlja, već jednostavno samo čini ono za što joj mozak šalje signale“, zaključuje.
Kako to primijeniti u poslu? „Nesvjesno prvo! Nesvjesno je ono što trebamo procjenjivati, istraživati i na temelju toga predviđati ljudsko ponašanje. Ono čega smo svjesni nam za predviđanje nečijeg ponašanja ništa ne znači. Posljednja inovacija primjene neuroznanosti u poslu stoga promatra naše oči, odnosno prati gdje i kako gledamo i na što se fokusiramo. Ukratko, naše oči sve govore. Primjerice, kretanja očiju po brzini i trajanju fiksacije govore jesmo li anksiozni, pod burnout-om ili nešto treće. Kada smo sami svjesni da smo išta od navedenog, tada je već previše ekstremno“, poručuje dr. Dimitriadis uz poruku za kraj:
Fokusirajmo se na biometriju, a ignorirajmo self-reporting!
